Grofe Đuro, sretan ti rođendan!
Mjesec svibanj obitelji Jelačić podario je većinu njezinih članova, a osim onog najpoznatijeg, bana Josipa Jelačića, koji ne pripada toj većini, najpoznatiji je upravo Đuro Jelačić, banov četiri godine mlađi brat. Đuro (Juro) Jelačić rođen je 25. svibnja 1805. godine u Zagrebu, a ime je dobio po svome krsnom kumu grofu Juri Draškoviću. Sve do polaska u školu, živio je s majkom Anom u Zagrebu. Napunivši godine za početak školovanja, pridružuje se starijem bratu Josipu u Theresianumu, elitnoj vojnoj i diplomatskoj školi za djecu plemića iz cijele Habsburške monarhije. U Theresianumu uči sve što jedan mladi časnik mora znati: mačevanje, jahanje, gađanje iz vatrenog oružja, strategiju, logistiku, jezike. Po završetku škole, s 19 godina stupa u carsku vojsku kao kadet, a četiri godine kasnije postaje poručnikom pa za sljedeće dvije natporučnik i opet za dvije kapetanom. U čin majora promaknut je izvanrednim putem zbog izvanrednih vojnih sposobnosti.
Ratovanja diljem Europe
Činom pukovnika ulazi u cipele starijeg brata Josipa i nasljeđuje ga u 1. banskoj pukovniji u Glini. Sljedećih godina bori se uglavnom u Italiji, tih burnih 1848.-49. kada cijela Europa gori od buđenja nacionalne svijesti i traženja običnog puka svojih pravica. Okretnost u boju i spretnost u donošenju odluka upravo tu mu donosi čin general-majora. Ni Krimski rat nije prošao bez njega. Vojevao je u Bukureštu, nakon čega postaje i podmaršal. Pukovnikom postaje 1860. godine i upravlja 69. pukovnijom. Jako puno ratovanja, a što je s ostalim dijelovima života?
Obiteljski život u srcu Zagreba
19. listopada 1845. godine ženi se groficom Herminom Christalnigg i imaju petero djece; dva sina Juricu i Marka i tri kćeri Jelu, Veru i Anku. Obitelj je prije doseljenja u Nove dvore živjela u Zagrebu, u Demetrovoj 9. gdje i danas stoji palača Jelačić. Tek nakon smrti starijeg brata Josipa, i po preudaji njegove udovice Sofije, nasljeđuje imanje Nove dvore i tu se i doseljava. Imanjem se bave jednako zdušno kao i njegov brat. Čak i autor djela “Grof Gjuro Jelačić” Zorić o njemu piše kako mu je stoka krasna, kakva se u našim vlastelinstvima rijetko viđa, a polja, livade i vinogradi u uzornom redu. Opisuje ga kao poučavatelja naroda, kako primjerom, tako i riječima, a narod mu je u tome zahvalan. Đuro je svoj angažman u vojsci završio prilično naprasno bez obzira na svoje velike zasluge i sposobnosti.
Dogodilo se to ni manje ni više nakon zahvalnog govora u Saboru kada ga je ban Šokčević proglasio za podkapetana kraljevine. Kao svaki pravi Jelačić, i Đuro je bio veliki domoljub i u svom govoru nije štedio svoje susjede rekavši da Turci se zadovolje imetkom i tijelom ugnjetenih naroda, a naši izobraženi susjedi žele i njegovu dušu, tj. narodnost. Šest dana nakon ovog govora umirovljen je.
Izniman ugled u svijetu gospodarstvenika
Mirovina mu je činila dobro, napravila je od njega poduzetnika i gospodarstvenika. Osnovao je prvu hrvatsku sušionicu voća i povrća pod imenom “Tvornica grofa Josipa Jelačića u Šenkovcih”. Iznimno pedantan i detaljan u procesu učenja i proučavanja gospodarskog djelovanja vrlo brzo savladava tajne zanata i postaje pravim stručnjakom. Na izložbama njegovi proizvodi redovito osvajaju nagrade i priznanja. U Hrvatskom gospodarskom društvu stječe velik ugled, a osniva i Društvo predujmione, tj. zadrugu za razvoj poljoprivrede. Njena je svrha posuđivati članovima novac uz kamate, a članovi su samo posjednici s područja Brdovca.
Biva izabran i za predsjednika Hrvatskog gospodarskog društva i na tom mjestu ostaje do smrti, zadnje četiri godine kao počasni predsjednik. Bio je veliki dobrotvor cijelom kraju, obnavljao je što je trebalo, gradio, poučavao, podupirao. Čak je i Augustu Šenoi, kad se razbolio, pisao sa savjetima kako da se izliječi. Živio je 96 godina, skoro cijelo stoljeće živeći kao vojnik i kao gospodarstvenik. Oba svoja sina je nadživio i umro je 20. srpnja 1901. bez muškog nasljednika, ali s punim srcem i dubokim tragom u zaprešićkom kraju.
NAPISALA: Mihaela Žugec Saračević, turistički vodič
