Blog: Noć neumrlog bana
Dvadeseti je svibnja, petnaest minuta poslije ponoći. Pod slabim svjetlom, tako skladnom trenutku, bolesnik ispružen na svom banskom ležaju ispustio je svoj posljednji dah na ovome svijetu. Dr. Klaar proglasio je vrijeme smrti s podužim odmakom, kao da će mu to povijest zamjeriti, a članovi obitelji postati svjesni neizbježnog. Obitelj se okupila još prije 6 dana kada se činilo da je prvi puta došao kraj. Kraj jedne ere.
Tada su pozvali i jedinog župnika kojeg je bolesnik priznavao, brdovečkog župnika Pavla Belasa koji ga je ispovijedio, pričestio i dao posljednju pomast. Šest dana poslije, Banskim dvorima se razlijegala tišina dostojna smrti bana. Udovici Sofiji prišao je podmaršal Steininger i u ime kralja Franje Josipa izrazio duboku sućut. Uz udovicu su stajali banov brat Antun, prijatelji grof Corberon i podmaršal Denkstein te spomenuti župnik.
Nevjerica na Banskim dvorima
Sve što je u taj kasni noćni sat podmaršal izrekao, izašlo je 26. svibnja i napismeno u kraljevoj zapovijedi, i to kao dvije odredbe. Prva: prva banska pukovnija će ubuduće nositi ime Prva banska pukovnija grofa Jelačića, po tek četvrti put u povijesti. Druga: grofovska čast se prenosi na braću grofa Jelačića i njihove potomke. Do jutra prostorom Banskih dvora stoluje nevjerica, a onda nastupa praktična stvarnost. Ban Josip Jelačić u srcima svog naroda ne umire pa tako ni tijelo nije prepušteno propadanju, započinje proces balzamiranja. 22. svibnja banovo tijelo je izloženo u Banskim dvorima i tako ostaje sve do dana sprovoda 26. svibnja kako bi svi, koji žele, mogli odati počast.
Ražalošćen i neutješan hrvatski puk
Na dan sprovoda lijes je smješten u kola koja vuče šesteropreg, a ispred lijesa kao predstavnici najvišeg hrvatskog plemstva grofovi Erdoedy i Drašković nose bansko znamenje. U pratnji je četa serežana, svi na konjima osim banova pobratima Joka koji cijelim putem hoda banu u čast.
Kuda povorka prolazi, kuće su zavijene u crnu tkaninu, svuda istaknute crne zastave. Puk koji je bana toliko volio, kleči, moli, plače. Udovica nije mogla od tuge pratiti lijes, već su to u njeno ime velik dio puta učinili njezini roditelji i brat. Došla je tek kasnije do kapelice sv. Josipa gdje su četiri godine prije pokopali svoju jedinicu, malu Anu.
U grob su lijes položili serežani, a graničari su tri puta ispalili iz kubura. Vijenac od bršljana stajao je na lijesu cijelim putem, a dok su ga nosili do groba, svatko od prisutnih je otrgnuo po listić za uspomenu. Kad je lijes položen u grob, njegov pobratim Joko, najstariji serežan, plakao je i naricao, kažu, kao malo dijete. Sve ovo što vide jako se dojmilo baničinih roditelja, moravskih grofova Stockau, toliko da je otac s velikim poštovanjem rekao: “Do sada nisam poznavao Hrvate, sada ih poznajem.”
Pjesme i svečane mise u spomen na bana
Nakon skromne ceremonije kako je ban i želio, narod se u suzama razišao kućama. Mnogi su velikodostojnici prisustvovali sprovodu, a u danima koji slijede mnogi su ispjevali pjesme-tužaljke u čast neumrlog bana. Baš kao što su se na svaku godišnjicu smrti služile svečane mise zadušnice od kojih je najsvečanija bila 1861. g. kada su uz bana Šokčevića misi prisustvovali svi hrvatski sabornici. O toj je prigodi i Dimitrije Demeter preveo banove pjesme. Možda najdalekosežnije riječi zapisao je biskup Josip Juraj Strossmayer 1885.g. u pripremljenom govoru za svečani prijenosa banova tijela u obiteljsku grobnicu. Taj govor nikada nije izrečen jer sam Strossmayer je govorio kako vrijeme u kojem živimo nije dostojno počasti banu. Ipak, govor je ostao zabilježen i pokazao se proročkim:
“Može biti da će jednom nestati i spomenika Jelačića bana u Zagrebu, može biti da će nestati i ove lijepe grobnice Novih Dvorih, ali čega jamačno nigda nestati neće, to je ime i slava Jelačića bana, dokle god bude carstva i plemenitih u njem ljudi, kojim 1848. i 1849. u spomenu živi, dokle god bude hrvatskog naroda, nikomu i nikada neće biti dano porušiti onaj spomenik, koji mu je kano spasitelju carstva Bog ondje podigao, gdje i on sad prebiva, tj. u srcu i svijesti narod, kamo nijedan mač čovječji doprijeti ne može!”
Danas, na 162. obljetnicu smrti bana Josipa Jelačića nema više ni carstva, ni živog sjećanja na 1848.. U međuvremenu je privremeno nestao i spomenik banu s glavnog zagrebačkog trga, pokušali su da i grobnica nestane, ali zato je tu i dan-danas hrvatski narod, plemeniti ljudi. A u njihovim srcima i svijesti, spomenik banu još uvijek stoji. Dragi bane, što Bog nam dade i sreća junačka!
NAPISALA: Mihaela Žugec Saračević, turistički vodič
