Obljetnica smrti bana Josipa Jelačića
Na današnji dan 1859. godine preminuo je general i ban hrvatski, dalmatinski i slavonski Josip grof Jelačić Bužimski, član plemićke obitelji Jelačić, te jedan od najznačajnijih hrvatskih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj hrvatskoj povijesti.
Ban Jelačić ukinuo je kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor, a kao vojskovođa pobijedio u nizu bitaka za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848. godine, kada se borio za dobrobit hrvatskoga naroda i pravedan položaj u Monarhiji . Samog sebe je Josip Jelačić možda najbolje opisao riječima što ih je izrekao bratu Đuri 1858.: „Moje ime pripada povijesti; ona će o meni pričati, ali o onom što sam na srcu nosio, o onom ona neće moći ništa kazati.”
U nastavku donosimo oporuku koju je ban napisao samo dvije godine prije smrti, a u kojoj je i sam istaknuo da su njegovo srce i nastojanja cijeloga života pripadala čestitome narodu njegove domovine.
Moja posljednja volja[1]
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Ovime pri punoj snazi duha izjavljujem svoju posljednju volju, sa željom da bude točno izvršena.
Budući da sâm stekao sve što posjedujem i time imam puno pravo vlasništva i raspolaganja, prelazim na svoje odredbe.
- Prije svega preporučujem svoju dušu Svemogućemu Milosrdnome Bogu, da je milostivo primi. Što se tiče pogreba, one neka svakako bude u skladu s mojim činom prema tada važećim vojnim propisima – što traži žalobna svečanost koja pripada banskoj časti – odluku o tome prepuštam čestitome narodu moje domovine, kojemu su pripadali moje srce i nastojanja cijelog moga života.
Ako mi Božjom milošću pripadne još zdravlja i dulji život, namjeravam u Novim Dvorima izgraditi jednu obiteljsku grobnicu, gdje želim sjediniti ostatke mojih dragih roditelja, moje sestre i moje tako rano mi otrgnute kćeri.
Do izgradnje grobnice pokop neka bude do mog dragog djeteta Ane, koja je otišla prije mene, u kapeli u Novim Dvorima. Ovdje neka se tada održi svečani requiem u zagrebačkoj katedrali i godišnje 15 svetih zadušnica u kapeli u Novim Dvorima za moje roditelje Franju i Anu, moju sestru Ceciliju, moje dijete Anu i potom za mene, za što određujem glavnicu od petsto forinti kao trajnu nadrabinu kapeli sv. Josipa u Novim Dvorima.
Ako ja budem pozvan pred Boga, obvezu gradnje obiteljske grobnice stavljam na svoju udovu.
- Invalidskom fondu koji nosi moje ime /Jellačić Invalidenfond/ ostavljam pet tisuća (5.000) forinti.
- Mojoj braći Jurju, k.k. Fekdmarschalleutenantu, i Antunu, generalmajoru, barunima Jellačić de Buzin, ostavljam svakom po 15.000 (petnaest tisuća) forinti u državnim obveznicama.
- Mome odvjetniku Andriji Jakčinu određujem isplatu od tisuću forinti, službenicima u Novim Dvorima polugodišnji prihod, a slugama godišnju plaću.
- Svojoj supruzi Sofiji, rođ. Grofici Stockau – koju najdublje ljubim, koja je od početka našeg zajedničkog bračnog života toplom srčanošću dijelila moje radosti i tuge, koja je u radosti bila moja sreća i ponos, u tuzi utjeha i olakšanje – ostavljam, dok god ostane udova i nosi moje ime, uživanje moje pokretne i nepokretne imovine, u što računam posjed i javne kreditne papire. Ako ona stupi u novi brak, neka joj sljedeći posjednik isplati iznos od trideset tisuća forinti, a ona neka – u skladu sa svojim novim stanjem – odstupi od posjeda Novih Dvora.
- Moje pokretne stvari, diplome, sve uspomene na sudbonosne godine 1848. i 1849. – zastave, oružje, srebrni štit i predmete koji se nalaze u mojoj sobi za oružje u Zagrebu na tamnoplavom stolu – treba pohraniti u jednu sobu u Novim Dvorima, a isto tako i moje narodno paradno odijelo koje sam imao na sebi prilikom moga svečanog dolaska na instalaciju. Kola, jahaće i zaprežne konje ostavljam svojoj udovici da izabere kako želi. Ako moja braća Juraj i Antun u tom smislu izraze neke želje, oni će se sigurno – uz njihovu sadašnju prijateljsku nastrojenost – o svemu dogovoriti.
Što se tiče viška opreme u kolima, konjima, zapregama i jahaćoj opremi, udova će nakon što uzme ono što joj je za upotrebu, ostale stvari predati mojoj braći; oruđe i sedla u Novim Dvorima, s izuzetkom pekarske opreme koju poklanjam lovcu Antunu Valančiću, dajem svojoj dragoj braći, također u jednakim dijelovima sva sedla, jedno kao poklon tvornice oružja Egidi, drugo kao oružje Guido von Stakenberg jedno moje jahaće sedlo, koje sam označio jednom starom uzicom i vrpcama.
- Iako je posjed Novi Dvori postao znatan, otkako sam ga kupio, i nije opterećen dugovima, ipak nije takve veličine da bi ga se moglo dijeliti. Želim da taj posjed – kao znak previšnje vladareve milosti i plaće jedne države koja je išla u jednu od najopasnijih katastrofa – zadrži moje ime, i onda ako ne budem imao prirodnih nasljednika. Stoga svoga mlađeg brata baruna Jurja Jelačića Bužimskog, oženjenog s Herminom groficom Christallnigg, k.k. feldmaršalleutnanta, imenujem za općeg nasljednika cjelokupne moje pokretne i nepokretne imovine, koji može ući u posjed tek nakon smrti moje udove ili ako se ona ponovo uda.
Nasljedna loza prelazi u Jurjevoj liniji na najstarijeg potomka obitelji. Ako ova grana izumre, u posjed gore navedenih prava stupa grana drugog brata Antuna, oženjenog s Marijom groficom Lamberg.
Kao svjedočanstvo za to ovu sam oporuku u cijelosti vlastoručno napisao, potpisao i osnažio svojim pečatom.
Zagreb, 8. veljače 1857.
Pročitali i suglasni (m.p.) :
Josip grof Jelačić, v.r. Feldzeugmeister Ban Hrvatske, Slavonije, Dalmacije
Sofija grofica Jelačić, v.r. rođena Stockau
Oporuka je otvorena danas, u prisutnosti svjedoka g. Karla Rittera v. Jednia, stožernog vojnog suca, i g. Theodora Gresla von Gieslinger, c.k. majora.
c.k. gradski i okružni sud
Zagreb, 20. svibnja 1959.
c.k. zemaljskog suda savjetnik Lipovčić, v.r.
sravnio s izvornikom
m.p. Jović, v.r.
S njemačkog rukopisa preveo Jozo Ivanović
[1] Prijepis rukopisa: Jozo Ivanović (Op.ur.)
