REVOLUCIJA
Ban Josip Jelačić in revolucionarni leti 1848 in 1849
Leta 1848 so v Evropi zaradi prebujanja narodne zavesti in širjenja liberalnih idej izbruhnile revolucije. Zajele so Italijo, Francijo in Nemčijo, pa tudi Habsburško monarhijo, katere so bile tudi hrvaške dežele. V revolucionarnem lete 1848 je bila Hrvaška brez bana in sabora ter v strahu, da bodo Madžari, ki so dobili samostojno vlado, ukinili hrvaško avtonomijo in vsilili svoj jezik. V takih okoliščinah je bil Josip Jelačić kot vojak, domoljub in podpornik hrvaškega narodnega preporoda, oseba, ki so si jo mnogi želeli na položaju bana, sprejemljiv pa je bil tudi za cesarja Ferdinandu I. saj je bil zvesti vojak monarhije. Tako se je začel vzpon Jelačića do bana.
Že 23. marca 1848 je cesar Ferdinand I. Habsburški imenoval Josipa Jelačića za hrvaškega bana, tajnega kraljevskega svetovalca in generala. Na veliki narodni skupščini v Zagrebu 25. marca 1848 so sprejeli »Zahteve naroda« (Zahtijevanja naroda), seznam 30 zahtev cesarju Ferdinandu I., ki so vsebovale najpomembnejše hrvaške nacionalne politične, družbene, kulturne in gospodarske cilje, prva zahteva pa je bila imenovanje Jelačića za bana.
Aprila 1848 je Jelačić na Dunaju pred vladarjem prisegel kot na in bil imenovan za podmaršala ter vojaškega poveljnika v Bansko-Hrvatski in Vojni krajini. Po desetih dneh se je vrnil v Zagreb, kjer ga je z navdušenjem sprejel narod, njegovi prvi koraki pa so bili prekinitev političnih vezi z Madžari in potrditev odločitve o ukinitvi kmetstva.
Z odprtim banskim pismom 25. aprila 1848 je Jelačić razglasil, da so kmetje »za vedno osvobojeni fevdalnih bremen, vseh urbarijskih dajatev in cerkvenih desetin«.
»Kar bo dal Bog in sreča junakov!«
Junija 1848 je bil Jelačić na trgu sv. Katarine v Zagrebu pred ogromno množico slovesno postavljen za bana. Poleg žezla in sablje kot znamenje banske oblasti je prejel tudi zastavo, prvič v zgodovini trobarvnica: rdeča-bela-modra z grbom Troedine Kraljevine Dalmacije, Hrvaške in Slavonije. Svečano banovsko prisego je opravil pred pravoslavnim patriarhom Josifom Rajačićem, saj je zagrebški škof Juraj Haulik bil na Dunaju. Junija in julija 1848 je zasedal hrvaški sabor, ki ni bil več stanovski, temveč zastopniški parlament z izvoljenimi zastopniki. Sabor je potrdil banove prejšnje odločitve o ukinitvi kmetstva, prekinitvi vezi z Ogrsko, ustanovitvi Banskega sveta (prve hrvaške avtonomne vlade), zahtevali so združitev hrvaških dežel in preureditev monarhije po federativnem načelu, 4. julija 1848 pa so saborci sprožili zbiranje sredstev za financiranje vojske, saj so se odnosi z Madžari zaostrili in možnost vojne je bila velika..
Konec julija 1848 se je Jelačić na Dunaju zadnjič pogajal s predsednikom madžarske vlade Batthyányjem, pogajanja so propadla, domnevno pa sta se poslovila z naslednjimi besedami:
Batthyány: „Srečamo se na Dravi!“
Jelačić: „Ni treba, da se trudite. Srečamo se na Donavi!“
Vojna z Madžari se začne
- septembra 1848 je Jelačić s svojo vojsko prečkal Dravo, razglasil združitev Međimurja s Hrvaško in krenil proti Pešti. Na poti se je 29. oktobra 1848 spopadel z Madžari med mestoma Pákozda in Velence. Bitka se je končala z nerešenim izidom, medtem ko je Jelačić z vojsko še med premirjem krenil proti avstrijski meji zaradi izbruha revolucionarnega upora v glavnem mestu monarhije na Dunaju. Cesar Ferdinand I. je 3. oktobra 1848 imenoval Jelačića za guvernerja in vrhovnega poveljnika cesarsko-kraljeve vojske na Ogrski. Oktobra je Jelačićeva vojska sodelovala pri zatrtju revolucije na Dunaju, kjer je konec meseca zavladal mir.
Novi mladi cesar Franc Jožef I. je na začetku decembra 1848 imenoval Jelačića za guvernerja (upravitelja) Reke ter civilnega in vojaškega guvernerja Dalmacije, s čimer je večina hrvaških zgodovinskih območij prišla pod banovo upravo, vojna proti Madžarom pa se je nadaljevala. Januarja 1849 sta knez Windischgrätz in Jelačić zasedla Budim in Pešto, a je vojna proti Madžarom s pomočjo ruske carske vojske trajala do avgusta 1849, ko so se Madžari dokončno predali. Še med vojno z Madžari je cesar Franc Jožef I. marca 1849 izdal oktroirano (vsiljena) ustavo, zadnjega dne leta 1851 pa uvedel absolutizem. Čeprav je Jelačić tudi v novih okoliščinah zagovarjal hrvaške nacionalne interese, so od njega kot zvestega monarhista pričakovali izvajanje odločitev dunajskega dvora, zato so ga nekdanji podporniki močno kritizirali. , Njegove zadnje besede pred smrtjo naj bi bile: „Moje ime pripada zgodovini. Ta bo pisala o meni, a o tem, kar se je skrivalo v mojem srcu, ne bo poročala.“
REVLUCIJA
Ban Josip Jelačić i revolucionarna 1848./1849.
GoDine 1848. dolazi do revolucija u Europi koje su nastale uslijed buđenja nacionalne svijesti i širenja liberalnih ideja. Revolucije su zahvatile Italiju, Francusku i Njemačku, a nisu zaobišle ni Habsburšku Monarhiju u čijem su se sastavu nalazile i hrvatske zemlje. Revolucionarna 1848. Hrvatsku je zatekla bez bana i Sabora i u strahu da će Mađari, koji su dobili svoju samostalnu
vladu, ukinuti autonomiju Hrvatske i nametnuti svoj jezik. U takvim okolnostima Josip Jelačić kao vojnik, domoljub i pristaša Hrvatskog narodnog preporoda, bio je osoba koju su mnogi priželjkivali na banskoj stolici, a bio je prihvatljiv i caru Ferdinandu I. kao odani vojnik Monarhije. I tako je krenuo uspon Jelačića do banske časti.
Već 23. ožujka 1848. car Ferdinand I. Habsburški imenuje Josipa Jelačića hrvatskim banom, tajnim kraljevskim savjetnikom i generalom. Na velikoj Narodnoj skupštini u Zagrebu 25. ožujka 1848. prihvaćena su „Zahtěvanja naroda” (Zahtijevanja naroda), popis 30 zahtjeva upućenih caru Ferdinandu I. u kojima su izneseni najvažniji hrvatski nacionalni politički, društveni, kulturni i gospodarski ciljevi, a prvi zahtjev je bio da se Jelačića imenuje za bana.
Dana 8. travnja 1848. Jelačić je u Beču pred vladarom položio bansku prisegu i imenovan je podmaršalom i vojnim zapovjednikom u Banskoj Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Nakon deset dana vratio se u Zagreb gdje ga je s oduševljenjem dočekao narod, a njegovi prvi potezi kao bana
bili su raskid političkih veza s Mađarima i potvrda odluke o ukidanju kmetstva.
Otvorenim banskim pismom od 25. travnja 1848. Jelačić je proglasio da su seljaci oslobođeni „na vijeke od tlake gospodske i svake daće urbarijalske i desetine crkvene.”
„Što Bog da i sreća junačka!”
Na Trgu sv. Katarine u Zagrebu pred mnoštvom okupljenog naroda Jelačić je 5. lipnja 1848. ustoličen za bana. Uz žezlo i sablju, kao znakove banske vlasti, Jelačić je primio i zastavu, koja je prvi put u povijesti bila trobojnica crven-bijeli-plavi s grbom Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Jelačić je svečanu bansku prisegu položio pred pravoslavnim patrijarhom Josifom Rajačićem jer je zagrebački biskup Juraj Haulik bio u Beču. Tijekom lipnja i srpnja 1848. godine zasjedao je Hrvatski sabor, koji više nije bio staleški, nego su na njemu prvi put sudjelovali i izabrani zastupnici. Sabor je potvrdio ranije banove odluke o ukidanju kmetstva, prekidanju veza s Ugarskom, osnivanju Banskog vijeća (prve hrvatske autonomne vlade), zatražilo se ujedinjenje hrvatskih zemalja te preuređenje Monarhije na federativnom principu, a 4. srpnja 1848. sabornici su inicirali prikupljanje sredstava za financiranje vojske jer su se odnosi s Mađarima pogoršali i rat je bio izgledan.
Potkraj srpnja 1848. u Beču, Jelačić je posljednji put pregovarao s predsjednikom mađarske vlade Batthyányjem, pregovori su propali, a navodno su se rastali sa sljedećim riječima:
Batthyány: „Vidimo se na Dravi!“
Jelačić: „Nema potrebe da se umarate. Vidimo se na Dunavu!“
Rat s Mađarima započinje
- rujna 1848. kada je Jelačić sa svojom vojskom prešao Dravu, proglasio sjedinjenje Međimurja s Hrvatskom i krenuo prema Pešti. Na tom putu sukobio se 29. listopada 1848. s Mađarima između mjesta Pákozda i Velence. Bitka je završila neriješenim ishodom, a još dok je trajalo primirje, Jelačić je s vojskom krenuo prema austrijskoj granici zbog izbijanja revolucionarne pobune u glavnome gradu Monarhije – Beču. Car Ferdinand I. 3. listopada 1848. imenovao je Jelačića guvernerom i vrhovnim zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske u Ugarskoj. Tijekom listopada Jelačićeva vojska sudjelovala je u gušenju revolucije u Beču i krajem mjeseca Beč je bio
umiren.
Nakon što je novi, mladi car Franjo Josip I. početkom prosinca 1848. imenovao Jelačića gubernatorom (upraviteljem) Rijeke te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije, čime se većina
hrvatskih povijesnih područja našla objedinjena pod upravom bana, nastavljen je rat protiv Mađara. U siječnju 1849. knez Windischgrätz i Jelačić zauzimaju Budim i Peštu, ali rat protiv Mađara, uz pomoć ruske carske vojske, trajao je sve do kolovoza 1849. kada su se Mađari konačno predali. Još dok je trajao rat s Mađarima, car Franjo Josip I. početkom ožujka 1849. donio je oktroirani (nametnuti) ustav, a zadnjeg dana 1851. uveden je i apsolutizam. Iako je i u novonastalim okolnostima Jelačić nastojao zastupati hrvatske nacionalne interese, od njega se kao čovjeka odanog Monarhiji očekivalo da provodi odluke Bečkog dvora, zbog čega se našao na udaru kritika ljudi koji su ga do tada podržavali. Nije stoga čudno da su navodno posljednje banove riječi prije smrti bile: „Moje ime pripada povijesti. Ona će pisati o meni, ali o onome što se krilo u mom srcu neće ništa kazati.“
THE REVOLUCIONARY YEARS OF 1848/1849
Ban Josip Jelačić and The Revolucionary Years of 1848/1849
In 1848 revolutions broke out throughout Europe due to the awakening of national consciousness. They took place in Italy, France, Germany but did not bypass the Habsburg Monarchy which also comprised the Croatian territories. In the revolutionary 1848 Croatia had no Ban or parliament (Sabor) and people feared that the Hungarians, who were granted an independent government, would abolish Croatian autonomy and impose their language. In these circumstances, being a soldier, a patriot and a supporter of the Croatian national revival, Jelaćić was the person who many people wanted to see in the ban’s seat, and he was also acceptable to Ferdinand I, the emperor of Austria, as a loyal soldier of the Monarchy. This is
Jelačić’s ascent to the ban’s position. As early as on March 23, 1848 Ferdinand I of Habsurg, the emperor of Austria, appoints Josip Jelačić the Croatian Ban, confidential royal counsellor and general. In the session of the National Assembly that took place in Zagreb on March 25, 1848 the „Demands of the People” (Zahtevanja naroda), a list of 30 demands made on Ferdinand I, which put forward the most important Croatian national political, social, cultural and economic goals, the first demand being the appointment of Jelačić as Ban.
On April 8, 1848 Jelačić took the oath as Ban of Croatia in Vienna and was promoted to Lieutenant Field Marshal and commander of all Habsburg troops in Croatia. Ten days later he returned to Zagreb where he received a warm welcome from the people, and his first moves as Ban were breaking political ties with Hungarians and confirmation of the emperor’s decision to
abolish serfdom.
In an open letter of April 25, 1848, Jelačić declared that the peasantry were „forever freed from their master’s oppression and any levies required by the nobility and tithe required by the church.”
„By the grace of God and the stroke of luck”
On June 5, 1848 Jelačić was inaugurated as Ban before a crowd gathered in St. Catherine’s Square in Zagreb. Apart from the sceptre and sabre as symbols of ban’s power, Jelačić also received a flag that was for the first time in history a red-white-blue tricolor with the coat of arms of the triune Kingdom of Croatia, Slavonia and Dalmatia. Jelačić took his oath before the Orthodox patriarch Josif Rajačić, since the then Zagreb’s bishop, Juraj Haulik, was in Vienna.
The Croatian Parliament (Sabor) that was in session in June and July of 1848 was no longer class-based but became representative i.e. – for the first time its elected members participated in the parliament session. Sabor ratified the Ban’s earlier decisions on the abolishment of serfdom, breaking ties with Hungarians and the establishment of Ban’s Council (government). Also, the unification of Croatian territories and the reconstruction of the Monarchy based on federal principles was required, and on July 4, 1848 the members of the parliament initiated raising funds for the military since the relations with Hungarians deteriorated and war was likely to break out.
At the end of July of 1848 in Vienna Jelačić negotiated with the Hungarian Prime Minister Batthyány for the last time. The negotiation failed and they allegedly parted with the following words:
Batthyány: „See you on the Drava!“
Jelačić: „There’s no need to tire yourselves. See you on the Danube!“
The war with Hungarians started on September 11, 1848, when Jelačić and his army crossed the Drava („By the grace of God and the stroke of luck”), proclaimed the unification of Međimurje with Croatia and continued towards Pest. On his way there, on October 29, 1848 he encountered Hungrian troops between Pákozd and Lake Velence. The battle ended in ceasefire during which Jelačić took the army towards the Austrian border due to the rebellion that broke out in the capital of the Monarchy – Vienna. On October 3, 1848 Ferdinand I of Austria appointed Jelačić governor and general commander of all Austrian troops in Hungary. In October Jelačić participated in supressing the revolution in Vienna, which was successfully brought to an end by the end of the month.
After the young emperor, Franz Joseph of Austria appointed Jelačić governor of Rijeka as well as civilian and military governor of Dalmatia unifying most of Croatian historical regions within the jurisdiction of the Ban, the war against the Hungarians continued. In January of 1849 Duke Windischgrätz and Jelačić occupied Budim and Pest, but the war against Hungarians, supported
by the the imperial Russuan army, continued until August of 1849, when the Hungarians finally surrendered. The war against Hungarians was still continuing when Franz Joseph I, by the + beginning of March of 1849, proclaimed the octroyed (imposed) constitution, and on the last day of 1851 absolutism was introduced as well. Although Jelačić was trying to represent the
Croatian interests in the new circumstances, Jelačić, being loyal to the Monarchy, was expected to implement the decisions of the Viennese Court. This is why he came under sharp criticism from people who had previously supported him. Thus it is not surprising that these were i slast words before he died: „My name belongsto history. It will write about me, but it will not say a word about what was hiding in my heart“.